"Extremni" zov

Kad je Međimurje postalo "extremno"?
Gorska područja i planine svojedobno su bile zanimljive samo stanovništvu njihova podnožja, pastirima i lovcima. Potom su planinski vrhovi postali ciljevi pustolova i "čudaka" prepoznatljivih po imenu alpinisti. A danas ... Danas taj prostor zanima najrazličitije skupine ljudi koji se žele baviti mnogobrojnim aktivnostima – od planinarenja i alpinizma, sportskog penjanja, padobranskog letenja, brdskog biciklizma, speleologije, orijentacijskog trčanja, do klasičnog i turno skijanja, canyoninga, trekinga te sličnih sportskih i rekreativnih oblika kretanja u prirodi. I niko ih više ne smatra "čudakima i bedakima kaj se po bregima plintraju". I jedan klub u Međimurju osnovan je upravo s namjerom udruživanja svih zainteresiranih žitelja ovog međimurskog podneblja za aktivno bavljenje nekim od navedenih sportova u cilju zdravijeg i kvalitetnijeg načina življenja. Tako je 6. veljače 1994. godine rođen planinarski klub "Extrem" sa sjedištem u Čakovcu koji već niz godina uspješno organizira različite aktivnosti i odlaske u prirodu, od jednodnevnih planinarskih tura, preko penjačkih uspona i ekspedicija u najviša svjetska gorja.

Prva međimurska planinarska ekspedicija
Extremni duh Međimuraca već je tog osnivačkog ljeta "dao petama vjetra" i krenuo u visine. Organizirana je Prva međimurska planinarska ekspedicija "VISOKI ATLAS '94 MAROKO". Šestero Međimuraca osvojili su najviši vrh na Visokom Atlasu u Maroku (Toubkal 4165 m), najviši vrh Španjolske (Mulhácen 3481 m) i najviši vrh Pirineja (Pico de Aneto 3404 m). A potom su donedavno mirini, tihi i povučeni, sasvim obični "dečki i puce iz kvarta" ostvarili čitav niz uspona na visoka svjetska gorja. "Extremi" su 1995. godine izveli uspon na najviši vrh Europe, Mont Blanc 4807 m, a potom krajem te iste za Međimurje planinarsko izrazito uspješne godine, osvojili i najviši vrh Afrike, Kilimanjaro 5896 m.

Bungee jumping u Čakovcu!
Ali nisu samo visine izazov. I dubine imaju svoj smisao. Još se i danas prepričavaju doživljaji s najvećeg pohoda međimurskih bungee jumpera na slovensku rijeku Soču 1994. godine, kad je 26 hrabrih skakača u jednom poslijepodnevu izvelo isto toliko atraktivnih skokova s cestovnog mosta 55 metara nad Sočom u Solkanu kod Nove Gorice u Sloveniji. Stoga je klub "Extrem" dvije godine kasnije u dane Porcijunkulova doveo uzbuđenje i adrenalin u sam grad Čakovec. U suradnji sa slovenskom ekipom "Top Extreme" organiziran je bungee jumping u Čakovcu. Tog se ljeta ponovo mnogo hrabrih Međimuraca iskušalo u strmoglavim skokovima na elastičnom konopcu s dizalice u blizini čakovečkog parka i samog centra grada

Što smrdi na Smrdljivom brdu?
Tragajući za novim mogućnostima i izazovima "extremi" su za 1997. godinu odabrali uspon na najviši vrh Irana Damavand 5671 m odnosno brdo popularno zvano "Smrdljivo brdo". Damavand je zapravo ugasli vulkan koji još uvijek pomalo "dimi". Vrh kratera je obložen sumpornom prašinom i kamenjem, a umjesto bjeline snijega, svuda se vuku pare i žuta boja sumpora. Stoga to brdo ponajbolje pamte i njegovi osvajači Radovan Petrović, Tomislav Režek i Zvonimir Jembrih, jer sumporne pare pri samom vrhu svojim zagušljivim smradom uspon čine gotovo neželjenim. Vrh je osvojen 21. ožujka 1997. godine, južnim grebenom i time je izvršen prvi hrvatski zimski uspon na Damavand koji je ujedno bio i prvi hrvatski uspon na taj vrh po uspostavi samostalne Republike Hrvatske.

"10.000 km daleko – 2500 m visoko"
Ići što dalje, više, dublje... vječiti je izazov "extrema". U ljeto 1999. godine pustolovni
zov članova kluba odvodi šesteročlanu ekipu u skandinavske krajeve s ciljem osvajanja
najvišeg vrha Skandinavije Galdhepiggena i dosizanje najsjevernije točke Europe Nord Kappa, što je uspješno i izvedeno u ekpediciji "10.000 km daleko – 2500 m visoko".

Aconcagua 6962 m – najveći alpinistički uspjeh Međimuraca!
Nakon što je 1998. izveden prvi međimurski pokušaj uspona na najviši vrh Južne Amerike i koji je zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta prekinut, ponovo je organizirana alpinistička ekspedicija u te daleke gorske krajeve. Povodom Međunarodne godine planina, 2002. godine u organizaciji planinarskog kluba "Extrem" krenula je dvočlana ekipa u osvajanje 6962 metara, koliko je visoka Aconcagua. Zvonimir Jembrih iz Čakovca i Anđelko Hrženjak iz Murskog Središća sredinom mjeseca veljače 2002. godine osvajanjem vrha Aconcague postali su "najviši Međimurci"! Tim je usponom ostvaren izuzetan sportski uspjeh, koji spada u sam vrh svjetskih alpinističkih dometa.

Ljestve u nebo
Penjačku grupu unutar planinarskog kluba "Extrem" od samog osnivanja kluba uspješno vodi Adrian Horvat. Iz mnoštva ispenjanjih smjerova teško je izdvojiti najveći uspjeh. Ali zasigurno jedan od najtraktivnijih je prečenje masiva Piz Bernine (4049 m) u Švicarskoj i penjanje zaleđenim grebenom koji se poput oštrice noža provlači prema samom vrhu Bernine. Zbog čarolije krajolika ove penjačke ture, ovaj se dio uspona često u svijetu penjača popularno naziva "Ljestve u nebo".

"Extremno" zbrda zdola
I kad vidite "extremne" dečke i puce kako idu na biciklima od Čakovca do Budimpešte,
na rafting i kanu safari na Dobru, Krku, Zrmanju ili Mrežnicu, ili pak jure na divljim vodama Sopče na hydrospeedu, uživaju u izazovu canyoniga u Vražjem prolazu, penju
korak po korak do vrha Dinare, Triglava, Grossglocknera, hodaju vikendom zbrda zdola,
... znajte, sve su to vaši susjedi "puce i dečki iz kvarta kojima vrag ne da mira i sam ih nekaj vleče još više, dalje i dublje". Sve su to naši dragi "extremni" Međimurci kojima zelenilo proljeća, bjelina snijega, blistava jutra na gorskim jezerima i dodir s plavetnilom neba uz šapat lišća, daju snagu i motivaciju za svakodneve male i velike obveze, radne i životne odgovornosti. Sve su to mala, sasvim obična srca, koja svojom smjelošću odvode međimurskog čovjeka na nova, nepoznata i još nedosegnuta mjesta. Osjećate li taj "extremni zov" u sebi, pridružite se!

Roberta Radović